Dragoljub Mihaljčić: Humanitarac u sedamdeset devetoj godini života
„Nikad nismo željeli da budemo iznad drugih, željeli smo da živimo normalnim životom. Bolje rečeno, poštenim“, govori nam Dragoljub Mihaljčić dok nas uvodi u svoju porodičnu kuću u selu Srednja Jurkovica kod Gradiške.
Foto: Tea Jagodić
Ovaj penzioner posljednjih 16 godina aktivno pomaže svojim sugrađanima. Sa ponosom govori kako mu još uvijek nije promakla nijedna humanitarna akcija.
„Ja bolujem ako nekome ne pomognem. Kada uspijem, bude mi drago kao i doktoru koji uspješno obavi operaciju. Aktivan sam otkako znam za sebe. Volonterski život i humanost moraju imati smisla, kao pjevanje, to je genetski. Mnogi ljudi ne osjećaju potrebu da pomognu nekome. Ja nisam takav. Sarađujem sa svima onima koji mogu pomoći kada je to nekome potrebno, kao što su Centar za socijalni rad ili Crveni krst“, priča nam Dragoljub.
Za njegov humanitarni rad karakteristična je institucionalna pomoć. Naime, kada sazna za sugrađanine koji su u teškoj situaciji, on provjerava imaju li pravo na različite nadoknade.
„Mnogi ljudi nisu znali da imaju pravo na tuđu njegu i pomoć, pa sam im ja pomogao da je dobiju. To sam uradio za 15-20 osoba. Nekima sam pomagao i da ostvare pravo na penziju. Recimo, jedan čovjek je nastradao u šumi, oborio drvo na sebe i nikada više neće hodati. Bio je učesnik u ratu i malo je radio u Sloveniji. Nije morao da makne nigdje iz kuće, a penzija mu je bila riješena“, prisjeća se.
Foto: Tea Jagodić
Njegova najdraža akcija bila je kada je pomogao ocu i sinu da barem djelimično renoviraju kuću u kojoj žive. Kako kaže, ima mrežu svojih poznanika koji ga nikada nisu razočarali i koji uvijek učestvuju u njegovim akcijama.
„Ta akcija mi je bilo najveće zadovoljstvo. Kada sam došao kod tog čovjeka, sjedio je u travi. Pitao sam kako je, a on kazao da ga ne pitam za to. Najveći problem mu je bio što ne može zagrijati kuću, jer je zidana kamenom i puna rupa. Umrla mu je žena i nisu imali od čega da kupe sanduk. Tada su iz Centra za socijalni rad pronašli pogrebno preduzeće koje ga je doniralo. Mi smo uz pomoć dobrovoljnih priloga kupili prozore, vrata, ležaj i oblijepili kuću stiroporom“, priča nam čika Drago dok nas vodi u posjetu baš toj porodici.
Porodična tragedija i život na dnu
Govori nam kako se dva puta ženio, te dobio šestoro djece i šestoro unučadi. Sin i kćerka su mu umrli u 40. godini, od zloćudne bolesti. Prva žena je umrla kada je imala 32. godine. Nakon toga se odao alkoholu.
„Navelo me da pomažem ljudima jer sam ja bio jedan veliki siromah. Alkohol me totalno srušio, pio sam strahovito. Svi su okrenuli glave od mene. Kada sam se ponovo rodio u 42. godini, tada sam dokazao ljudima šta znači biti čovjek. Najbitnije mi je da ne pijem alkohol već 37 godina. Uvijek sam spreman da se odazovem i bilo šta pomognem. Ljudi nemaju šta jesti“, govori nam on, dok se prisjeća svoje prve humanitarne akcije.
Ona se desila još za vrijeme njegovog rada u Austriji. Jednom sugrađaninu je umrla žena i uspjeli su prikupiti 5.000 KM pomoći.
„Nije smio podići taj novac u pošti, jer mu nikad niko nije poslao toliko“, govori čika Drago sa osmijehom.
Foto: Tea Jagodić
Međutim, osmijeha ubrzo nestaje i on se prisjeća perioda kada mu je umrla prva žena.
„Svi su okrenuli glave. Nisu me pitali ni kako ću sa djecom. Srećom, imao sam roditelje i sestru. Sjeo sam uz flašu i nisam se rastajao od nje. Divim se drugoj ženi kako je uspjela izdržati sa mnom. Došlo je vrijeme kada sam oživio, otišao na posao. Tada sam shvatio šta znači okrenuti glavu od čovjeka, a toga danas ima mnogo“, priča dok nam pokazuje fotografije svoje porodice.
Mnogo naučio u vojsci
Govori da je rođen 1940. godine, pred nesrećni rat. U školu je išao samo četiri godine, a zemljoradnju smatra svojom strukom. Ističe da je imao tu sreću da tokom služenja Jugoslovenske narodne armije bude raspoređen u vod sa visokoobrazovanim ljudima, od kojih je mnogo naučio tokom te dvije godine. Penziju je zaradio u Austriji, radeći kao drvoprerađivač.
„Posao je bio lak, odradio sam 17 godina. U penziji sam od 2003. godine. Tada sam se pozdravio sa Austrijom i vratio se u rodnu grudu. Nabavio sam dosta mehanizacije i predao imanje sinu i snahi“, priča on, te ističe kako je imao sreću da ga prihvate penzioneri sa područja Gradiške, te je ubrzo postao predsjednik mjesnog udruženja koje je tada brojalo oko 160 članova.
Na toj funkciji je već 12 godina, a pored toga je aktivan u opštinskom udruženju penzionera, Crvenom krstu i gradskoj Skupštini.
Priznanja za višegodišnje volontiranje
Za svoj humani rad dobio je zlatnu medalju iz Slovenije i priznanje za volontera 2017. godine Crvenog krsta Gradiška. Govori nam kako pomaže cjelokupno stanovništvo, te da za njega nema razlike među ljudima.
„Svaki dobrovoljni prilog dobro dođe. Marka je kilogram hljeba. Važno je samo da neko pokrene, ljudi se priključuju. Nikad nisam imao situaciju da izgubim nadu. Ako zacrtam nekome da pomognem, on neće ostati uskraćen za to. Treba imati i autoriteta, da neko prihvati tvoje riječi. Ako te neko ne podržava, nemaš osnove da bilo šta radiš. Nisam nailazio na zloupotrebe jer po prirodi znam procijeniti čovjeka kome se ne treba obraćati. U životu se nikada ni sa kim nisam posvađao“, priča nam čika Drago dok nas ispraća za Banjaluku.
Izvor: Optimistično
