Ešref Muratović, rudar iz Breze: Samouki slikar čiji radovi oduševljavaju

 

Ešref Muratović, rudar iz Breze, nikada nije pohađao školu slikanja niti kurseve i obuke, ali na onome što on naslika uprkos problemima sa vidom, pozavidjeli bi mu mnogi akademski slikari.

Bubby, kako ga od milja zovu, uživa u svom hobiju, ali, kaže, ne pretjeruje. Priča nam da ne slika duže od tri sata dnevno jer ne želi “u frci i gužvi” pokvariti djelo.

Talenat je pokazao još u ranoj mladosti, dok je pohađao osnovnu školu. Njegova nastavnica likovnog savjetovala mu je da upiše Akademiju likovnih umjetnosti, rekavši da će se pokajati ako to ne učini.

“Nikada blok nisam kupovao, sve su mi djeca davala listove da i njima nacrtam, a ja sam im odgovarao: ‘Hoću ako ćeš mi dati jedan list od bloka’. Nastavnica je to primjetila, da imam taj dar. Al’ eto, nisam upisao umjetničku školu. Znate kako to ide, zanat pa rudnik… Možda sam upravo zato interesantan ljudima. Oni što su školovani slikari, pa oni moraju znati slikati, a ja sam rudar. To je ono što je zanimljivo. Samouk sam, nikad mi niko nije ništa pokazao”, kaže.

U rudniku radi skoro 35 godina, a posljednjih nekoliko je na centrali, gdje je premješten nakon nesreće na poslu dok je još radio na proizvodnji uglja.

“Jedna me je čelična šipka udarila u vrat, s desne strane, i to je uzrokovalo oštećenje vida. Zamislite kakve bi tek slike bile da nemam tih problema, da imam oko sokolovo”, govori Muratović u šali.

Kaže da nije mogao ni sanjati da će dostići taj nivo na kojem će ljudi tražiti njegove slike. Vjeruje da su tome doprinijele društvene mreže te se prisjeća kako su ga nagovarali da otvori nalog na Facebooku.

“Prije nekoliko godina su me nagovorili da kupim pametni telefon pa da fotografišem slike i objavljujem na Facebooku. A ja se bojao da neću to moći naučiti, izgledalo mi komplikovano, nikako nisam bio upućen. I stvarno, ubijediše me. Sin mi je napravio profil i to me izvuklo iz anonimnosti. Kaže on meni: ‘Nemoj, babo, puno slika odjednom objaviti, dosta je po jednu ili dvije’, a ja ću njemu: ‘Šta po dvije, odmah po pet.’ A trebao sam ga poslušati, kad je manje slika odjednom ljudi im više pažnje posvete.”

Prva izložba postavljena je upravo u rudniku u Brezi pa je i ambijent bio prilagođen.

“Na stalke smo stavili crno platno i postavili slike, a rudarske lampe su ih obasjavale. Izložio sam 30 slika a prodao 25 ili 26. Znate kako je, puno srce, prvi put u javnosti, posjetioci čestitaju, pitaju jesu li stvarno to moje slike”, sa uzbuđenjem prepričava, kao da ponovo preživljava taj dan.

Ranije je radio olovkom, a sada pastelnim bojama, što je, smatra, zahtjevna tehnika, bez mogućnosti popravke.

“Zna mi se desiti da uradim dvije trećine slike i onda kiksam. Malo ljudi će to primjetiti, ali ja to vidim, pa onda ispočetka sve. Kad sam se odlućio okušati u ovoj tehnici nisam ni znao kako se te boje zovu. Otišao sam u Sarajevo i gospođi u prodavnici rekao da mi da one boje što umjetnici na moru slikaju. Prvu sliku koju sam uradio okrenuo sam papir naopako, na kotra stranu. Treba onaj hrapaviji papir, a nisam znao. Ali malo pomalo i naučih”, kaže Bubby, naglašavajući da voli sjene, konstrast svjetlost-tama, detalje…

“Ljudi mi govore, hajde malo promijeni. Čini mi se da bih ulje na platnu pucao kao od šale”, dodaje samouvjereno.

Od prodaje slika može ponešto zaraditi, ali to nisu značajne sume. Uglavnom taj novac utroši za materijal i uokvirivanje. Slika živu i mrtvu prirodu, pa svako može izabrati nešto za sebe. Neko ima i specijalnu narudžbu.

“Nedavno mi je čovjek donio staru crno-bijelu fotografiju naselja iz Bog zna koje godine. Pokaza mi negdje na sredini kuću i kaže tu se rodio, puno mu znači, pa hoće sliku.”

Kako bi javnosti dočarao kako izgleda rad na nekoj slici, Muratović fotografiše različite faze nastanka svojih umjetničkih djela. Voli slikati sve, a aktovi su mu posebno zanimljivi iako su, smatra, i najzahtjevniji.

“Tijelo je tijelo. Nije to priroda pa da kažeš ovdje će biti drvo, a ovdje grana može i ne mora. Tijelo kada se radi ne može se neki mišić naslikati tamo gdje mu nije mjesto, nije to to“, zaključuje.

Otkriva nam i da je režiser Ranko Pauković iz Hrvatske, koji živi i radi u Holandiji, počeo snimati dokumentarni film o njemu. Prvi kadrovi snimljeni su prošle godine.

Izvor: Faktor.ba