Han Pijesak, najmisteriozniji grad u BiH

 

Vječita zvijezda na listi najhladnijih gradova Bosne i Hercegovine, gdje snjegovi zatvaraju aprile i dočekuju septembre. Gdje vjetrovi šibaju nozdrve i usred ljeta kupajući sinuse svježinom. Gdje se stranci skoro sedam decenija nisu smjeli zadržavati niti skretati sa puta. Grad u kojem je svih ovih godina čuvana najveća jugoslovenska tajna. Koliko puta ste prošli kroz Han Pijesak i koliko puta ste se u njemu zadržali?

Nalazi se na putu koji je vijekovima povezivao centralnu Bosnu s njenim istočnim krajevima. Krivudava crta na putu od Sarajeva ka Beogradu. Mjestašce oduvijek prisutno na karavanskim mapama i odmorište za avanturiste. Mrvica od kuća, zgrada i pilana u svijetu šume bez kraja.

Prilazimo mu sa Sokoca kojeg smo upoznali prije koji mjesec. Spremni na varljivo sunce koje u bosanskim visinama u saradnji s vjetrom lukavo prži nespremnu kožu. Mali je i neobičan. Na prvi pogled nevažan i zaboravljen. A mnogi zanimljivi ljudi su križali ove sokake. Ovdje su zabilježeni neki važni istorijski momenti, a zbog strateškog položaja, baš ovdje su nikli neki do kraja misteriozni objekti o kojima ni danas, dovoljno godina nakon bivše države, ne znamo skoro ništa.

I danas ćemo govoriti o utiscima. Samo tako nećemo skrenuti s puta utabanog u divljini svijetu nepoznate ljepotice.

Vojne tajne

Vojna tajna o kilometrima dugoj rupi u jednom od brda koje okružuju ovo planinsko mjesto u istočnoj Bosni. Lokacija je Crna rijeka, atomsko sklonište zapečaćeno tonama betona koje vojska i danas čuva. Imamo iskustva sa sličnih lokacija pa svjesni uzaludnosti, ni ne pokušavamo da mu priđemo. Pecka misao o njegovoj blizini, ali odolijevamo.

Pričaju nam domaćini da se do devedesetih o ovom objektu ni u Han Pijesku nije ništa znalo. Nagađalo se jeste, ljudi svašta pričaju, konstruišu i tumače, ali niko sem nekolicine vojnika nije kročio u to podzemna prostranstva. A ni oni nisu smjeli pričati šta su vidjeli. Neko se jednom sjetio da bi tuneli mogli dosezati do Sokoca ili čak do Sarajeva, pričalo se i Titovom dolasku i njegovim odajama. Granale su se teorije. Danas je objekat zatvoren, zaključan i proglašen neperspektivnim.

A nekad su, pričaju nam, krajem dominirale limene ploče s natpisima da stranci na sporedne puteve ne smiju i ne mogu. Na dva pisma i dvadesetidva jezika. Minimalan prostor za grešku. Zabranjeno fotografisanje i bilo kakvo zadržavanje. Niste dobrodošli, a ako ste već tu – prođite i ne okrećite se. Žao mi je što nisam nabasao na takvu ploču danas. Kako bih, uostalom, odolio svim ovim zelenim ljepotama koje okružuju mjesto koje i danas zovu najmisterioznijim u cijeloj Bosni i Hercegovini?

Vučemo se do glavne gradske raskrsnice i skrećemo lijevo. Na žutoj tabli piše Pjenovac. Regionalni je to put koji Han Pijesak veže s Olovom. U ovo vrijeme rijetko ili nikako korišten, slabo održavan i zapušten. Ne smeta, u taj kraj svakako ćemo nekom drugom prilikom. Zanima nas manastir svetog Jovana Krstitelja.

Nevačka, mladost i jeste za puta

Otvoren je i ulazimo. Jasni su nam svi odgovori na pitanja o najljepšim građevinama ovog kraja. Manastir plijeni vanjštinom, ali enterijer je još ljepši. Debela tišina na ovom mjestu usred šume koja ga okružuje sa svih strana. Novijeg je datuma, a zapisi govore o tradiciji pravoslavlja na ovom području mnogo godina unazad. Nekada je, kažu mještani, ovdje bila i stara crkva. Ova koju smo posjetili danas simbol je Pjenovca i cijelog kraja. Kraj znamo i po tvrđavi Pošijak, ostalo je nešto iz udžbenika historije šestog ili sedmog razreda.

Nastavljamo. Koji kilometar dalje na putu ka Olovu i skretanje desno, selo Nevačka. Asfaltni put s trbuhom mjestimice – neprijatelj niskog vozila. Muzika traktorskog motora u skladnoj kombinaciji s refrenima bezbrojnih stvorenja u travi s obje strane puta. Miris đubriva i nasmijana lica mještana. Razgovaramo s Pašagom Đelmićem, efendijom širokog osmijeha koji gazeći osamdesete uživa u hladovini svoje mladosti.

Ovdje je proveo skoro čitav život. Savjetuje nam da što više putujemo. On, kaže, ne može jer ga bole koljena, a mladost i jeste za puta. Priča nam kako je onomad u ovim krajevima živjelo i staro i mlado. Danas uglavnom staro. Vikendom selo živne, ljeti je veselo, a zimi bogami kad snjegovi zabijele ovu hiljadarku iznad mora, iz Nevačke bježe. Pašaga neće, ‘em ga bole noge, ‘em mu nigdje ljepše nije. Pokazuje nam džamiju beskrajno sretan što smo danas s njim, a sretni smo i mi jer teškog pitanja za ovog divnog čovjeka – nema.

Upućuje nas na ostatak našeg putovanja. Spuštamo se istim putem, a s lijeve strane pored starog mezarja, nalazi se malena nekropola stećaka. Internet historičari upoznaju nas s nekoliko interesantnih detalja. Ovdje su od 14. stoljeća, u okolnim selima ima ih još, i uvršteni su na listu Nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine. Mnogi su utonuli u zemlju, mnogo vode s ovih je brda proteklo otkako u vječnost krenuše nevačke starine. Danas je ovo mramorje više pod zemljom nego iznad nje. Ne mogu prepoznati natpise, nema ih, ne znam da li ih je ikad bilo. Ali znam da su ovi ljudi za život birali najljepše krajeve. Nevačka je jedan od njih.

Ponovo smo na putu koji preko željeznog mosta vodi ka gradu, ali mu se još ne vraćamo. Vozimo se koji kilometar i onda na putu od Pjenovca skrećemo lijevo. Maleni putokaz s ove strane nam ne govori ništa. Zaobilazimo ga i nastavljamo ka Jazavčijim rupama. Tamo nas poput bliske rodbine i pravih prijatelja dočekuju Vesna i Vanja Drljić. Nikad prije ih nismo vidjeli, a nakon srdačnog dočeka slijedi kafa i ugodan razgovor. Slušali bismo ove interesantne ljude satima. Riječi nema mnogo, ali sve su smislene i savršeno poredane. Ima nešto u pogledima ljudi koji su živote poklonili planinama.

Jazavčije rupe

Jazavčije rupe kod Han Pijeska, Tamo će vas poput bliske rodbine i pravih prijatelja dočekuju Vesna i Vanja Drljić.

Pričaju nam: ovdje su na svom imanju izgradili nekoliko brvnara i malenih, drvenih vikendica, montirali ski-lift, nabavili opremu i krenuli u avanturu. Organizuju festivale pa se ne smijete iznenaditi ukoliko vas nekad u gluho doba iz dalijne Javor planine isprepadaju zvukovi tvrdog rokenrola. Seoski je turizam najveća šansa Bosne i Hercegovine i to ovi sjajni ljudi shvataju bolje nego iko. Prave nešto golemo i pri tome uživaju. Nisam siguran da će mi obraz ikada dozvoliti da ovim krajevima tumaram bez posjete Jazavčijim rupama.

Crkva Svetog velikomučenika Pantelejmona nalazi se na kraju prostranog parka do kojeg stižemo nizom stepenica, a sve pod kontrolom narodnih heroja Svetozara Kosorića, Čiče Vajnera, Milana Ilića i Dragančeta Pavlovića sa zahvalnicom naroda i Saveza boraca koji Jugoslaviju odbraniše od mrskog neprijatelja i položiše živote za slobodu.

Crkva Svetog velikomučenika Pantelejmona nalazi se na kraju prostranog parka do kojeg stižemo nizom stepenica, a sve pod kontrolom narodnih heroja Svetozara Kosorića, Čiče Vajnera, Milana Ilića i Dragančeta Pavlovića sa zahvalnicom naroda i Saveza boraca koji Jugoslaviju odbraniše od mrskog neprijatelja i položiše živote za slobodu.

Povratak u grad

Već je popodne i vraćamo se u grad. Posjete uvijek završavamo šetnjom gradskim ulicama.

Crkva Svetog velikomučenika Pantelejmona nalazi se na kraju prostranog parka do kojeg stižemo nizom stepenica, a sve pod kontrolom narodnih heroja Svetozara Kosorića, Čiče Vajnera, Milana Ilića i Dragančeta Pavlovića sa zahvalnicom naroda i Saveza boraca koji Jugoslaviju odbraniše od mrskog neprijatelja i položiše živote za slobodu.

Izvor: Bboy-news.info