Foto: Muhamed Kahrimanović
Fondacija Selo mira osnovana je 1998. godine u mjestu Turija kod Lukavca.
Projekat je finansirala njemačka fondacija „Rudolf-Walther“. Projekat su podržali opština Lukavac i Tuzlanski kanton. Cilj ovog projekta je pružanje najosnovnijih ljudskih i životnih potreba djeci koja su ostavljena bez roditeljskog staranja.
Mir i porodicu većina nas uzima zdravo za gotovo, nikad ne shvativši istinsku veličinu ovih darova. U mjestu Turija, kod Lukavca, već dvije decenije postoji „Selo mira“ u kome su ovi darovi pruženi djeci koja su nakon svoga rođenja nepravedno bila uskraćena za mir, porodicu, ljubav. U ovom tekstu pratićemo njihov put od trenutka kada su po prvi put u životu prihvaćeni negdje, pa do danas.
Tokom svog postojanja, „Selo mira“ je izvelo više od 430 djece na „pravi put“. Djeca koja su ovdje odrastala imala su smještaj, odgoj, obrazovanje, ali najvažnije, ljubav i prihvatanje. Kada završe osnovnu školu u selu, selo im pruža priliku za stručno osposobljavanje i usavršavanje putem zanatskih, automehaničarskih radionica, pekarom, frizerskim salonom, sportskim terenima, kao i poljoprivrednim obradivim zemljištem, voćnjakom i plastenikom. Kapacitet ovoga sela je 96 mjesta.
Mirnesa Tokić je jedna od štićenica ovoga sela. Kao malo dijete došla je u ovo selo, selo ju je odgojilo, i ona to nije zaboravila. Sada je udata žena, majka jednogodišnje bebe, i zaposlenik sela koje joj je pružilo skladan, sretan i miran život.
Živjeći u selu, naučila je cijeniti i vrijednovati naša najveća bogatstva: slobodu, mir i porodicu. Kaže da se rado sjeća svih uspomena koje je stekla živjeći u selu. Najdraže uspomene su joj druženje i ekskurzije.
Ovo za nju nije samo posao, već misija sa ciljem da svoj djeci iz sela pruži ono što je njoj bilo uskraćeno, a selo joj je pružilo.
U selu osim nastavnika, medicinskog osoblja i socijalnih radnika rade i pomajke.
Od 2001. godine Nafija Đaković, u selu poznatija kao pomajka Finka, ovoj djeci pruža istinske majčinske zagrljaje u svako doba dana. Kaže da je najsretnija kada joj kažu: „Mama dobio sam sina“, a tada se ona osjeća kao da je dobila unuče.
Divi se, kaže, svakom njihovom uspjehu, a istovremeno je i ponosna i sretna zbog njih, ali i tužna sjećajući se šta su sve prošli u životu.
Nurija Kahrimanović još jedan je od onih koji su svoje najbezbrižnije godine života proveli u selu. Prvo je počeo kao štićenik, pa je pokazao interesovanje za rad sa alatima, postao majstor iskoristivši sve obuke koje je selo pružalo, a on je sada i glavni majstor za cijelo selo.
U selu je osim svoje ljubavi prema „majstorluku“ pronašao i ljubav svoga života. Nurija je oženio djevojku koja je je, kao i on, bila štićenik ovoga sela. Njih dvoje sada imaju četiri kćerke.
Nurijin život, bez oca i sa bolesnom majkom, bio bi mnogo drugačiji da „Selo mira“ kojim slučajem ne postoji.
Direktor sela Osman Požderović priča kako je selo djelimično neshvaćeno od strane društva, ali ističe da se od ove djece ne smije odustati. Postoji i dosta problema finansijske prirode, ali bez obzira na to ova djeca imaju pravo da budu sretna i voljena.
Najveći uspjeh je kada djeca koja su odrastala u selu, završe škole i postanu samostalni ljudi, koje je život naveo na to da cijene, vole i poštuju sve što im je život sa jedne strane oduzeo, a na drugoj strani pružio. Odrastajući u kolektivu, djeca su naučila da iskazuju osnovne ljudske i moralne vrijednosti: „Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga“.